Hellen Roth
06.09.2007., četvrtak
Maturalac
(Ova priča je napisana pod hrvatskim. Zadatak je bio napisati priču s zadanom prvom rečenicom. Hope you like it...  )I dogodilo se, autobus je krenuo. To! Konačno ću moći provesti noć sa 60 ljudi u prostranom, luksuznom autobusu s površinom sjedala 2 cm˛. Naravno, svako sjedalo je klimatizirano. Uvjek će se pronaći netko tko će vam spremno dahtati za vrat cijelu noć, samo kako bi vama bilo toplo. Ukoliko vam zatreba još malo udobnosti, osoba iza vas će vam spremno gurnuti noge pod glavu... Aromaterapija je gratis. A ukoliko vam bude dosadno, naš simfonijski orkestar ima cijelonoćni program. Niste prigodno našminkani za takav kulturni događaj? Nema veze! Naši profesionalni šminkeri će ispraviti tu nepravdu dok vi spavate. Jer vi to zaslužujete. Ne brinite, nećete zakasniti nikuda. Nudimo vam usluge buđenja svake dvije minute, 24 sata dnevno, kako bi vam osigurali ugodan boravak. I dogodilo se, autobus je stao. Konačno malo odmora! 12 sati neprekidnog hodanja po Münichenu, nakon čega slijedi tulum u čast vrhunske posluge u autobusu. Od sadržaja na zabavi izdvjajmo čišćenje različitih izlučevina s poda te kasnonoćne (ranojutarnje) razgovore s cimericama i nasumičnim prolaznicima. Zatim nakon takvog odmora slijedi još malo opuštanja u busu. Danas zbor odgovornih izvodi svoju slavnu pjesmu „Zatvorite šibere!“. Buđenje! Ustajte na noge lagane, nema veze ako ih ne osjećate! Stigli smo u Amsterdam. Zanimljiv je to grad. Jeste li vidjeli one krave koje vise s plafona? Za ostale detalje me sjećanje izdaje, uglavnom zbog umora... Ali svakako, zanimljiv grad s divno uređenim parkovima. Prošlo je nekoliko dana, natrag u bus, ovaj put opremljeni smrdljivim sirevima i kutijama koje muču (luksuza nikad dosta). Kratki razgled Belgije i Luksemburga, pa još malo vožnje do Salsburga. E tamo smo imlu što vidjeti. Predivan hostel smješten na elitnom, blatnjavom gradilištu s osmerokrevetnim sobama, zajedničkim tuševima i Wcima i, naravno, zabavnim programom koji uključuje puštanje novog Hollywoodskog hita „Moje pjesme moji snovi“ na njemačkom jeziku. Zatim još malo vožnje... I dogodilo se, bus je skoro sletio s divno uređene hrvatske ceste. Kod kuće smo! Za kraj bi samo htjela reći: osim svega toga, bilo je super i... ZATVORITE ŠIBERE!   |
19.05.2007., subota
Les fleurs du mal
 Moja ilustracija za Cvjetove zla... znate ona zbirka poezije... Charles Baudelaire... Uglavnom imala sam to za lektiru pa mi došlo da ovo nacrtam... i naravno predam i žicam peticu   ... Ako bude bilo sreće dobit ću ju...Ako vam se ne sviđa tema, žalite se ministarstvu prosvjete, na ovo nisam imala utjecaja  Onak usput znam da ovo nitko ne čita, al boli me briga  |
05.05.2007., subota
Moji geni :D
|
Nisam jedino ja "talentirana" u toj ludnici koju nazivam svojoj obitelji. Moja bakica piše pjesme i legenda je ;) Dragica Banjanin aka moja c00l baba: SAN Zlatno žito i plavo more. Zelene šume Amazone I visoke kamene gore. Nema gladi, nema rata, A ljudi crni, žuti i bijeli, Nasmijana lica, ruke su spleli. Vjetar donosi pjesmu mira, A tada shvatim, to mobitel svira. Nova je zora. Da nisam ljuta bilo bi tužno. Razbiti snove ko' vinsku čašu, Zar je to nužno? |
24.03.2007., subota
Pripovjetka... Crtica... Štagod...
|
Nije prošlo ni 6 mjeseci, a ja već pišem novi post :D SLOBODA IZBORA Upoznajmo Peru Perića. Pero Perić ima 20 godina, vozi golfa dvojku kojeg je dobio od starog kada je maturirao (kada i što nije bitno), u gepeku tog istog golfa ima velike količine alkohola i droge, u tom istom golfu trenutno putuje od kuće svoje cure no on ima 2 problema:1. misli da ga cura vara;2. izgubio se. U trenutku kada golf dolazi do raskrižja otvara se bezbroj paralelnih svjetova i u svakome od njih Pero donosi različitu odluku. Pero Perić 1 je popio sav alkohol iz prtljažnika i sletio u provaliju. On je donio krivu odluku. Pero Perić 2 je skrenio desno i stigao da curine kuće. On je donio ispravnu odluku... koliko u ovom trenutku znamo. Pero Perić 3 je skrenio lijevo. Tamo se nalazio Đuro Đurić, dob: 16 godina, prijevozno sredstvo: bakina peglica, promili u krvi: 1.5. Đuro Đurić se zabio u Peru Perića. Pero je poginuo. Đuro je dobio mjesec dana zabrane izlazaka. Pero Perić je donio ispravnu odluku, ali rezultati su bili loši. Pero Perić 4 je zaljučio da mu je cura kurva i vratio se kući. Pero Perić 5 je stao na pola ceste i nije se pomicao. Tada je došao policajac i uhapsio ga (zbog droge). Njemu je autoritet oduzeo miogućnost izbora. Pero Perić 6 je uzeo neke halucinogene droge, zapalio si auto i popišao se sebi na ruku. To je bilo glupo. Pere Perići od 7 do + su također napravili nešto glupo nevezano uz problem. Kako sada stvari stoje naš junak je imao svega 3 koliko-toliko normalne mogućnosti. Godinu dana poslije posjetimo neke od njih. Pero Perić 4 sjedi kod kuće i viče na televizor. Pero Perić 2 je prodao golfa da bi kupio curi haljinu koju je ona obukla na spoj... s njegovim bratom. On je u zatvoru zbog dvostrukog ubojstva. Pero Perić 6 je glavna faca u centru za odvikavanje jer se neposredno nakon one epizode od prije godinu dana rukovao s policajcem. Pero Perić 1 je u bolnici upoznao simpatičnu medicinsku sestru. Oni su sada zaručeni, a on više nije ovisnik. I sada počinjemo shvaćati kako je sloboda izbora zapravo tek ljepše ime za imanje mogućnosti donijeti krivu odliku i kako donošenje ispravne odluke nije niti garancija niti uvijet za dobar ishod... To je sve čista sreća. |
12.12.2006., utorak
Roman
Ajde...nakon stotinjak godina konačno pišem drugi post ...oprostite na nezaintesresiranosti...jednostavno mi fali inspiracije... iskreno nemam pojma što da objavim...sam malo da si pročešljam hard disk!  hm...da ja pišem  , tako je i to ne postove (well doh) nego roman i pripovjetke...evo vam ulomak iz romana Primum-egoLaura je pogledala oko sebe osjećajući kako drhti od straha. Shvatila je da se nalazi u neosvjetljenoj uličici ne znajući kako je tamo dospjela. Koliko je mogla razaznati pomoću slabog svjetla koje je dopiralo iz stana iznad nje, ulica je bila vlažna i slabo održavana, jeftina sivkasta boja se ljuštila sa vlažnih zidova i otrkrivala pljesnive mrlje, beton po kojem je hodala je bio na više mjesta ispucan i prekriven komadićima stakla i mrljama različitoga podrijetla na koje se iz petnih žila trudila ne obraćati pozornost. Nije željela niti pogledati prema gore. Osjetila je da ju netko odande gleda ledenim pogledom koji je mogao značiti samo mržnju... ili strah. Nije se usudila osvrnuti, željela je ubrzati korak, željela je da ju nitko ne vidi i ne čuje, ali znala je da bi zbog stakla na tlu načinila buku. Prehodala je tek nekoliko metara no činilo se kao da hoda već satima, a srce joj je lupalo kao da je svo to vrijeme trčala. Laura se bojala, jako se bojala. Nije se plašila toliko onog što je vidjela u mraku jer unatoč svemu ulica je izgledala više siromašno nego zaista opasno. Više se bojala onog što nije vidjela. Zrak je bio vlažan i neobično smrdljiv s obzirom na snažan vjetar koji je puhao od početka Siječnja, smrdilo je po truleži. Ali najveći razlog njezinog straha nije ležao u očitome, ona se nije bojala mraka niti nepoznatoga, njezin najveći strah, onaj kojeg je sad osjećala, bio je strah od poznatoga. Imala je neporecivo jak osjećaj da je ovdje već bila, da jedan mali dio njezine podsvjesti zna točno gdje je i što ovdje traži, ali to jednostavno, ne želi podijeliti s njom. Nastavila je hodati trudeći se gledati u jednu točku ispred nje. Odabrala je veliki metalni konejner nekoliko metara dalje koji je bio prevrnut na bok. Dok mu se približavala pogled joj je protivno njezinim željama privukla mrlja na podu. Ova nije bila žućkasta poput ostalih, čak i na gotovo nikakvom svjetlu nečijeg televizora na drugom katu bila je jasno crvene boje-krv... Brzo je odmaknula pogled nekoliko centimetara naprijed samo da bi ponovo ugledala isti prizor, opet i opet. „Stope! To su...tragovi nečijih cipela... trebala bih... nazvati... policiju!“ Buncala je tiho Laura pogledom tražeći svoju torbicu u kojoj je uvijek nosila svoj skupi pink mobitel. Nije ju našla. Umjesto nje je ugledala krvavu mrlju na svojoj majici. „Ne! To... ne može... biti... NEEEEE!!!“ Zavrištala je i podigla ruke da se uhvati za prestrašeno lice po kojem su niz obraze tekle suze, ali zastala je na pola puta i naglo utihnula. Nije željela vjerovati svojim zamućenim očima, to je bilo nemoguće, ali ipak nakon što je gotovo minutu drhćući promatrala svoje krvave ruke više nije mogla ignorirati istinu. Zateturala je i pala pokraj kontejnera za smeće u kojeg je do maloprije gledala kao bjeg od svog straha, a sada kao uzrok istog. Ponovo je osjetila smrad truleži, ovaj put jači nego prije. Brzo je okrenula pogled prema poklopcu kontejnera koji je ležao prevrnut na podu . Skupila je svu hrabrost i podigla ga. Lice joj je problijedjelo dok je gledala u njegovu unutrašnjost, ne unurašnjost kontejnera već utrobu osobe koju je poznavala... copyright by Hellen Roth |
19.04.2006., srijeda
Težak je život nas umjetnika ;)
|
Inače ja imam preko nekoliko hobyja ovo je jedan interesantniji....... (Zamislite kakvi su ostali   ) Dakle, znam crtati... Ima toga još Inače ova mi je najdraža:    Ovo je mexička tarantula...bar je trebala biti  Ni meni nije jasno kako se cvijeće ovdje našlo, al neka ga proljeće je  Većina toga je ipak besramno plagijatiranje tako da se ispričavam bilo kome tko je slučajno zalutao na moj blog Over & out  |
15.04.2006., subota
Za početak
|
DA, znam da je dosadno! NE, ne zanima me jel se slažeš  |